Postoji nešto posebno u tome kada se nakon toliko godina okupi ekipa iz kraja. Nije to više ono bezbrižno vrijeme kada smo igrali fudbal po cijeli dan pa nas roditelji tjerali kući kad padne mrak. Danas prvo usklađujemo termine kao da organizujemo međunarodni samit.
“Može li u srijedu?”
“Ne mogu, vodim dijete kod zubara.”
“A četvrtak?”
“Imam sastanak.”
“Petak?”
“Žena me ubija ako opet odem.”
I tako, nakon ozbiljnih pregovora dostojnih diplomatske konferencije, konačno smo uspjeli da okupimo staru ekipu u Sportski park Tesla iliti Bivši Topolino u Banjaluci na dragom nam Petrićevcu.
Postava: Dejan, Milan, Đuro, Aljoša, Bojan i još nekoliko nas veterana koji i dalje vjeruju da u nogama imamo ono nešto iz slavnih dana betonskih terena i fudbala između dvije cigle koje su glumile stative.
Prvih pet minuta svi smo glumili ozbiljne profesionalce. Dodavanja, kretnje, taktika, priča o “širenju igre”. A onda je krenula realnost.
Dejan je ostao bez daha nakon prvog sprinta.
Milan je tri puta rekao da ga “zateže zadnja loža”.
Đuro je pao sam od sebe i odmah pogledao oko sebe da vidi da li je neko primijetio.
Bojan je tvrdio da još uvijek može igrati ozbiljan fudbal, ali je nakon deset minuta tražio izmjenu i vodu.
A Aljoša? Aljoša je i dalje igrao kao da mu život zavisi od rezultata.
Naravno, nije moglo proći bez rasprave.
U jednom trenutku lopta je pogodila nekoga u ruku u kaznenom prostoru i nastao je haos.
“PENAL!”
“Ma kakav penal, ruka uz tijelo!”
“Nemoj molim te, vidio sam svojim očima!”
“Ne seri!”
Pet minuta smo raspravljali kao VAR soba u finalu Lige šampiona. Na kraju niko nije bio siguran šta se desilo, ali smo se svi složili da je najvažnije da se igra nastavi i da Dejan prestane glumiti sudiju.
I upravo je to ljepota ovakvih termina.
Niko od nas nije došao zbog rezultata. Došli smo da se ismijemo, istrčimo, zaboravimo na posao, obeveze, telefone i sve ono što nas čeka čim se vratimo kući.
Nakon fudbala sjeli smo u improvizovani kafić i naručili po hladni Nektar.
I tada kreće drugi dio treninga — analiza utakmice i prisjećanje starih vremena.
“Jesam li vam pričao kad smo pobijedili ekipu iz Borika?”
“Ma ti si tada sjedio na klupi.”
“Sjećaš li se kad je Đuro razbio prozor pa bježao preko livade?”
“Ljudi moji, pogledaj nas sada… pola nas priča o kreditima, djeci i pritisku.”
Negdje između drugog gutljaja piva i priče o tome kako nas bole leđa nakon fudbala, Milan je rekao nešto što nas je sve malo zaustavilo:
“Iskreno, ovo mi baš treba. Jebote, posao, obaveze, telefoni, stres… čovjek zaboravi koliko znači dva sata sa rajom.”
I bio je potpuno u pravu.
Samo, problem nastaje kad treba ustati i krenuti kući.
Sjedimo tako, pričamo, smijemo se i svi znamo da nas kod kuće čekaju stvarni životi. Djeca, obaveze, kese iz prodavnice koje treba unijeti, sudovi, pitanja tipa:
“Jesi li opet bio tri sata na fudbalu?”
Na kraju je Bojan ustao, pogledao nas i rekao:
“Hajde polako, ljudi… dosta je bilo glumljenja Ronaldinja. Brate, Ronaldinjo ne igra fudbal 15 dogina..
Čekaju nas žene i djeca, ajmo
I tako smo se razišli.
Pomalo umorni.
Pomalo raštimani.
Ali nekako puni energije.
Jer nekad čovjeku stvarno treba samo lopta, nekoliko starih prijatelja i dva sata da se ponovo osjeti živim.

